KEN WAXMAN, NEW YORK CITY JAZZ RECORD & JAZZ WORLD
|
Milan Milojković
|
rastko ivanović, b92.
|
….Suspended between anticipation and release, the effect hinted at ancillary textures buried within the audible tones. A more formal application of this scenario involved Catalan pianist Augustí Fernández plus British electronics manipulator Richard Barret collaborating with three members of the Belgrade-based new music ensemble, Ansambl Studio 6: trumpeter Nenad Marković, cellist Ivana Grahovac and harpist Milana Zarić. Beginning with a Fernández solo advanced from the rubs, plucks and pops sourced from piano innards prepared with wood blocks and other implements, keyboard flourishes led to a finale that was impressionistic plus dirge-like. Joined by the others, Barret’s signal processing provided a persistent drone plus organ-like judders as the remaining four constructed a dense collection of spectacular extended techniques, which once fused swiftly retreated like waves hitting the shore. Following the pianist’s lead, Grahovac and Zarić separated their string sets with implements, emphasizing percussive and discordant responses. Showier, Marković disassembled his instrument, stroked the valves with blunt objects, bubbled his mouthpiece into a water-filled glass...
ZORICA KOJIĆ, DANAS BICINIUM; APRIL 2014, DOM OMLADINE Izvodeći u krug dela namenjena paru instrumenata svako, Ansambl Studio 6 (Karolina Beter - blok flauta, Nenad Marković - truba, Milana Zarić - harfa, Vladimir Blagojević - harmonika, Svetlana Maraš - elektronika) uvodi nas u prostor između Arktika i Antarktika komunikacije, između brutalne ekspresije i srca tame čujnosti. Tako uvodna kompozicija „Wind“ (Mauro Cardi) za harfu i blok flautu sjakti nervozom i radljivošću blok flaute preko finesa harfe, predstavivši u hipu i poj ptica i zrikanje insekata povrh valera vlati trave po kakvom sunčanom danu. Naredna „Osmosis phoneme“ (Chikage Imai) za blok flautu i trubu, demonstrira majstorstvo dva duvačka instrumenta, duboko poniranje u psihu vazduha i njegovih mogućih svirajućih stubova, smeštenih ma gde. Ovo je dakako sve vrsta (ljudskog?) govora, solilokvijuma, dijaloga, ispovedanja, suočavanja. Bernhard Gander i njegova „Dirty Wings“ duo je pak za trubu i harmoniku, a jezici ovog dela su ili sa drugačije ove planete ili sa mirijada drugih. Upečatljiv je ovo izraz, koji vas prepokriva svojim ćudljivim glasovima, prave su to lokomotive što vijugaju pretovarene škripom pokućstva, čitavim gradovima u urliku. Peter Ablinger potom i „Akkordeon und Rauschen“ (elektronika i harmonika) jesu međutim ona saobraćajnica žmaraca tišine za koje ne verujete do kraja da su stvarni, već više zvučno pričinjavajući sve dok elektronika ne počne jasno svoje šuštanje kao na zamišljenoj pozadini onog neba „boje televizijskog ekrana, uključenog na prazan kanal“ iz Gibsonovog „Neuromansera“, a harmonika zapleše šapatima po zidovima sluha poput senki muzike. I napokon, premijera dela „Codon 24“ (elektronika i harfa) Svetlane Maraš, zatvara ovaj vrtlog dvoglasa. Nadnaravni mikro-bicikli koji svojim zvoncima žustro šestare zvukom posvuda, te ponovo neizrecivi trnci niz kičmu kao prave krošnje grebanja čula, podstiču potpuno nepoznate reflekse vašeg tela. Taj huk rezanja vašeg zvučnog bića na zone doticanja zvukom, beskonačno mesmerizuje čitav auditorijum. Harfa svirana najvećim delom u stojećem stavu, ovde je kao kakav pogon vasionskog broda kojim se pridružujete Bouvijevom Majoru Tomu, a sve intenzivniji damari, teško brektanje i napokon otkucaji poput nekog gigantskog gradskog časovnika u čijem mehanizmu ste zatočeni, sugerišu ne zamor stroja već naprotiv neuništivu energiju njegove volje ... Prefinjeni muzičari, kadri da sviraju makar šta, od pra-zvuka, preko svake poznate epohe, do eto ove najmodernije, a da osetite slast slušanja i otkrivanja ponovo. Bez oveštalosti, a tako opijajuće vešto. |
Impressively rich concert activity of Ensemble Studio6 throughout 2014 has resulted in a very interesting and important release, which contains selected recordings from a series of concerts at CK13 in Novi Sad (recorded by Zsolt Polgar). This cycle had had an enormous effect on the audiences in Novi Sad – it offered them a rare opportunity to get in touch with contemporary and experimental musical tendencies, not so often heard in town. By the same account, releasing recordings from these exciting musical evenings is at the same time an exquisite contribution to the home made discography, and an aural document of the mastery of players from the Ensemble Studio6.
Out of the seven tracks on the CD, the ensemble as a whole quintet can only be heard in two pieces by K. Stockhausen, from the cycle Für kommende Zeiten – Japan and Wach. There is a certain symbolism attached to this … the influence of the great composer is obvious in the aesthetics of the Ensemble Studio6…. these pieces represent not only an homage to the great composer, but also show great qualities of imagination and interpretation by the members of the group (Richard Barrett on electronics, Nenad Marković on trumpet, Milana Zarić on harp, Vladimir Blagojević on accordion and Ivana Grahovac, cello). By tackling one of the most controversial works in Stockhausen’s opus, which many consider not only as ‘intuitive’, but also serial music, it is as if the Ensemble Studio6 is showing that the time has come, in which the dialectics of intuitive and serial have become interspersed and merged, from the point of view of historical perspective. Other tracks on the CD show another important characteristic of the ensemble and that is its modularity….in duet for harp and electronics - tendril by Richard Barrett, all the material in the electronics is derived from the composed harp part, and at the same time, both instruments engage in an improvised dialogue, interspersing and stemming out from the same written part. The constellations of aural events are highly stimulating, also considering the sonority of the ‘live’ instrument and its relationship to ‘itself’ in electronics. The remaining duets with recorder continue in the same vein of creative timbral combinations. The role of the recorder is significant, as it’s sonority and expressiveness is on a par with the trumpet (in Osmosis Phoneme by Chicage Imai), and the harp (in Wind by Mauro Cardi). The remaining solo track, Short for trumpet by Franco Donatoni, was an exquisite live performance, visually as well as aurally…. |
…Goebbels uspeo u nameri da, na trenutke, delo Gertrude Stein, poput Joyce-ovog i Proust-ovog dela, zazvuči, rečeno stihovima poznatog pesnika, kao “nov dan u pustinji“.
To je uspeo da postigne kroz konfrontaciju i sintezu različitih elemenata, koje Gebels zove “dva sveta“, barokni svet Matthew Locke-ove “Bure“ (1674), koji je izveden sa rafinovanom čulnošću gudača Ansambla 6, i onaj pluralističko-avangardni u kome su beogradski muzičari projektovali mešavinu idioma od džeza, do minimalizma do atonalnog, dopunjenog sa nekim atmosferičnim elektronskim obradama i sintisajzerima (tj. semplovima).
Dodajmo tome miksturu opsežnih tekstulanih odlomaka iz dela Gertrude Štajn i potencijal žanra da se proširuje eksponencijalno, i dobićemo muzičku dislokaciju osvetljenu u Štajnovkinoj predstavi ponovljivosti istorije. Pod dirigentskom palicom Sian Edwards iz Veliike Britanije, koja je ovo delo izvela premijerno u Londonu sa ansamblima London Sinfonietta i Orchestra of the Age of Enligtenment, za koje je komponovano, beogradski Ansambl 6, pojačan srpskim muzičarima iz oblasti rane, klasične i savremene muzike, izvanredno je izveo složenu partituru nemačkog kompozitora, prepunu tenzija između teksta i muzike, koja ga prati kao odraz u ogledalu. Ova tenzija u “Songs of Wars I have Seen“ u prilično čudnom amalgamu neobično raznovrsnih elemenata iz Štajnovkinih direktnih refleksija ratnog Pariza 1943. sa postmodernim melanžom muzičkih stilova, čini da u ovom hepeningu, nekako sve ima smisla. Muzički materijal kao celina je daleko od originalnog, iako je uvek vešto stavljen u partituru i aranžiran. Njegova uloga u odnosu na raspoloženje teksta, ponekad direktno oprečna i tako ironična, ponekad ambijent za Štajnovkin karakterističan stil slobodnih asocijacija, bila je da poboljšava, dopunjava i naglašava širu poetsku strukturu... SMILJKA ISAKOVIĆ, PEČAT 45.BEMUS FESTIVAL - SONGS OF WARS I HAVE SEEN BY HEINER GOEBBELS Negde oko sredine, 17. oktobra, BEMUS je u Beogradskom dramskom pozorištu iskoristio tuđi adut – Hajnera Gebelsa, dva puta laureata BITEF-a, mnogo nagrađivanog autora sa impozantnom umetničkom biografijom. Koncept „muzičkog pozorišta“ nije nov, već su ga rabili naši kompozitori na jednoj od svojih Tribina, ali je ovo što nam je pružio Gebels prosto čarobno. Između ostalog, to je zato što on koristi baroknu muziku i instrumente tog perioda u kombinaciji sa savremenim dizajnom zvuka i modernim orkestarskim instrumentima, na neverovatno kreativan i svrsishodan način. „Pesme ratova koje sam videla“ (Songs of wars I have seen) jeste zbirka tekstova Gertrude Štajn, sastavljena u vidu svite. U tekstovima se govori o životu običnog čoveka u Francuskoj za vreme nemačke okupacije u Drugom svetskom ratu. Oni sami su trivijalni, ali ih prate muzika i zvuk. Beogradski ansambl po potrebi „Studio 6“ sa dirigentom iz Engleske Šanom Edvards ne samo da je svirao nego su članice orkestra i čitale tekstove, bile su i „glumice“. Sve na sceni je statično, nema trčanja, skakanja i prenemaganja kojima neki naši kompozitori pokrivaju svoju muzičku nemoć. Upravo u statici, u kojoj se iznutra događaju strašne i tragične stvari, leži fantastičan talenat Hajnera Gebelsa, uz znalačku upotrebu zvučnih efekata i muzike 17. veka, kao reference nasilja u 20. veku. Muzičari su bili odlični, a od poslednjeg monologa, jecanja trube (Nenad Marković) u zaglušujućoj tišini od koga nam se digla kosa na glavi, ništa više nije isto. Tako je BITEF poklonio BEMUS-u nedostajući glamur i ekskluzivnost. Glas naroda bi na sajtu rekao: „Ajd` onako malo, usput, da se zapitamo: zašto `ozbiljna savremena muzika` nikada nije zaživela u nas? Zato što par njih skromnog talenta drži monopol/funkcije, po principu `ja tebi ti meni`(isto tako i u inostranstvu) pa su takvi jedini straaaaašno poznati. A realno, savremenu muziku niko ne sluša (čak ni oni sami) jer ne umeju njom ništa da kažu.“ Ali, glas naroda nije bio na koncertu u Beogradskom dramskom pozorištu 17. oktobra…
|